petak, 05.08.2005.
Kiša
I danas kiša lije, nebo suze kroz oblake vije, poput lišća što sa stabala jesenju pada, tako i nebo od radosti za anđelom se nada. Nebeske kapi radosti zbog dobitka anđela- to je plač zemaljski zbog gubitka čovjeka. I dalje pada ta kiša ljetna, i dalje cure kapi s lica njena. |
Njen pogled
|
U njenom pogledu skrivala se tajna. Tajna koja joj je snove rušila, tajna koja je stvarnost otkrivala. U njenom pogledu stvorile se niti, niti pitanja, niti istine. U njenom pogledu sine bol bol od istine, bol od tajne i kako sine tako i radost mine. U njenom pogledu vidjeh sebe i tajna moja prene i zalije se sjetom uspomene. |
utorak, 02.08.2005.
Zalazak Sunca
Osmijeh s lica nestaje kao što i Sunce svojim zalaskom najavljuje tminu. Premda polako, bez žurbe nebom lebdi- tako i osmijh pruža užitak na trenutak a potom... se iiznova rađa tužan pogled, sjajne oči od suza i usne natopljene sjećanjima. I dok gledaš niz rijeku posljednje zrake otputovalog Sunca tako i tvoj osmijeh postaje zaborav nekadašnje sreće. Uz sitan odsjaj zagasita dana osjećaš stegu u grudima, težinu u srcu i odsutnost duše od tijela. I dok tvoji prsti neumorno traže nešto za ćim duša ti vene- shvatiš da i tijelo boli koliko i sama misao tvoje prošlosti. Vrijeme i dalje teče kao i kazaljke što će dalje teći ali tvoj život će stati... na trenutak! Vjeruj mi, već rano u zoru, kada Sunce svane i zrakama svojim obriše tvoje suze s lica, već tada ćeš se ponovno osmjehnuti. I kako si nekoć zaboravila na osmijeh tako će i tuga nestati, upravo onako kako je Sunce izašlo. Vrijeme je prekratko da bi se sjećalo svake suze na licu tvom kao i osmijeha na obrazu tvom ali isto tako bol je ona koja te određuje a ti si taj koji odlučuje da li je zaboraviti sa izlaskom Sunca ili živjeti snjom u zalasku Sunca... |
subota, 16.07.2005.
...
Jesi li srodna duša il' si prst moje ruke? Šta povezuje mene i tebe... gonetam uzaman al' odgovor ne dobivam. Reko, nema veze jer vrijeme s tobom zaboravlja na sva pitanja i odgovore, sve prepreke i iskorake; I kao da bivaš moćan nada'mnom, kao da koraci moji prate smjer tvog cilja. Kao da nestaju putevi trnja, koji su nekada rane mi zadali i krvlju bol mi nanjeli. I demoni zli nestaju- oni koji mi žarom dušu iskovaše. Doista, pitam se jeli to samo moć na trenutak ili je nit, tako čvrsta s početkom al' bez kraja... |
četvrtak, 14.07.2005.
naslov bez naslova...
|
ne znan šta da napišem, sve je nekako ćudno... čitam blogove i tek mi je sad jasno koliko ljudi pati zbog nekog svog gubitka u životu. tek sad vidim koliko ih traži NEŠTO- znate ono nešto šta bi nadomjestilo taj gubitak. u mnogima san vidila i sebe- izvana sretna a unutar shrvana, kako bi ja rekla DO BOLI I BOLNIJE OD BOLI! i šta onda?????????? nadat se novom početku premda si svjestan da dva života ne živimo, a zapravo ćitavo vrime promatraš svoj kraj... i onda opet i opet slušaš druge kako vrime liječi rane, kako je život zapravo savršen ako ga znaš živit, kako ovo, kako ono. ali... život nije formula, bar ga ja ne gledam kroz prvi newtonov zakon... nekad sam govorila kako je ŽIVOT dio BOLI a ne bol dio života i dan danas ne znan jesan li u pravu- a nije me ni briga!!!! šta kad saznan?! ama baš ništa, i dalje će se vrzmat nova pitanja a odgovore,fala Bogu, nikad ne dobivamo. da me sad neko pita o ćemu ja pišem vjerojatno nebi znala odgovor- tako da ni Boga ne krivin. valjda je odredio vrijeme kada ćemo saznat neke biti ovog zemaljskog života. znan, vjerojatno se pitate kakve to gluposti pišem ali danas se osjećam tako prazno i nekako flegmatično... ma zapravo sam ljuta- je to je to!!! rekla san da ne krivin Boga ni zašta ali... ćesto se pitam zašto oni nedužni, oni koji su tek udahnuli zrak mladosti- zašto ih On uzima tako rano k sebi!? 4mjeseca su prošla a da ga nisam vidjela osim u snovima i na slikama... i to boli. i koliko puta sam samo zaplakala u nadi da ću ga vidit ali kvragu i suze i sva ta bol i tuga- ništa nije bolnije od gubitka nekog koga voliš!! ponekad iman osjećaj da ga bolje znam sad nego prije i to me sputava. vrijeme!!!!! tako kratko!!!!!! previše... sekunda je preduga da bi opisala kratkoću vremena... jebenti, prijatelju šta bi dala da te zagrlin......................................................... a i ovo mi je neki sastav- bez naslova |
utorak, 12.07.2005.
tebi...
|
Upravo je ponoć otkucala na starom zvoniku moje crkve, a dvije svijeće neumorno gore. Uhvati me osjećaj nostalgije jer me plamen njihov podsjeti na tebe. I vjeruj mi nije lako pisat riječi pune radosti i ljepote ma kolika ta nostalgija bila... jer po prvi put ne pišem o tuzi i boli koja me nekada vječito inspirirala. I dok svijeća pomalo nestaje dok kapi voska teku a plamen se gubi- u sobi mojoj zavlada tama... i shvatim, vrijeme je... sklopim oči- odlučim krenuti u san tebi u zagrljaj! I po prvi puta ne osjetim strah od ponovnog buđenja- nestanka mog sna jer znam da i izvan sna negdje u stvarnosti me ćekaš ti! |
ponedjeljak, 11.07.2005.
san
|
I većeras sam te sanjala prijatelju moj, i nije mi bilo lako, premda sam te ravno u oči gledala. I ponovno ugledah onaj mio, slatki osmjeh na obrazu tvom no po prvi put ja zaplakah pred tobom... te suze bile su teže od kamena a osjećajnije od anđela. Prostorija u kojoj si stajao tako smiren i bezbolan, tako živ kao da se nije uklapala samnom koju je zauvijek nastanila tama. I osjeth toplinu koju si pogledom svojim meni pružao i zaželim na trenutak biti u tvome okrilju, prijatelju moj... tihe korake začuh u uhu svom nadajući se tvom skorom povratku. I da, taj tren- osjetih ponovnu radost u začaranom kutu tuge i tjeskobe i krenem u daljnje nepostojanje... krenem k tebi, tebi u okrilje! No jedan doticaj... i nestane san, nestane radost- onaj tren radosti, nestane prostorija svjetlosti, prijatelju... nestaneš ti... |
verse i note
|
Ni verse ni note
tugu ne brišu, ali tren radosti ne mine već se budi sjetom uspomene. Želja da traje vječno, da se ne gubi u izdisaju lutalice, biva veća negoli sama uspomena. Misao koja proganja sve do vrhunca čovjekove bijede daje ponekad i smisao. I tada gubiš više negoli zapravo dobivaš. Postaješ nijem, slijep i glup i pišeš... pišeš verse i note nebili zataškao bol, sjetu i tugu... i doista, postaješ jači. Kao da se rađa novo proljeće baš onako kako nastaju verse i note ... s puno melankolije... i sve se zbiva u sekundi koja, misliš, traje vječno. Bivaš pjesnik, romantičar a nekad davno bio si boem lutalica... možda ne pout byrona i poea ali pout sebe u svojim versama i notama. I ta sekunda koja traje, samo u snu, vječno sjeti te na druga, suze poteknu, sjećanja naviru a sekunda prolazi tako brzo pout njegova života... na koncu ostaju samo verse i note i ništa više... p.s- ... i ništa više (Gavran, edgar allan poe) |
nedjelja, 10.07.2005.
vjeruj mi!
|
Prijatelju znam, suze ne voliš ali osmjeh ti pružit nisam mogla. Previše je boli, previše... onoliko koliko te moje srce voli. Ti si sada daleko, ali vjeruj mi u snovima si mnogih. Moje nemire hvataš i misli zarobljuješ. Gutam riječi koje izgovorit ne mogu jer bol biva bolnija oda same boli. I pitam se, vjeruj mi prijatelju, zašto? Ali odgovor mi pružit nitko nije mogao! Jedino što preostaje jest ono u što ne vjerujem-nada... Nada da živiš svoj san! Jer kažu da se snovi ne ostvaruju na Zemlji već u Zemaljskom Raju! Prijatelju, vrijeme prolazi i vjeruj mi- ne liječi rane. Moje vrijeme odcjeljuje rane! Da mi nedostaješ, vjerojatno znaš, da te volim, i to znaš, da me boli- znaš ali koliko- to ne znaš... |